U ovom radu autorica ispituje potencijale višemedijskog stvaralaštva Nam June Paika, najprije onaj segment koji se odnosi na korištenje potencijala zvuka i zvukovno-glazbenih istraživanja, te nastoji da utvrdi efekte njegova rada u ovoj sferi u jugoslavenskom kulturnom prostoru. Poznato je da se Paik u domenu eksperimentalnog umjetničkog rada otisnuo upravo po sticanju akademskog glazbenog obrazovanja, na Sveučilištu u Tokiju, gdje je diplomirao 1956. godine s tezom o kompozitoru Arnoldu Šenbergu. Za proširenje njegovih interesa u području glazbe i zvuka posebno je važan Paikov boravak u Njemačkoj i Darmstadtu, poslijeratnoj „prijestolnici“ aktualnih glazbenih zbivanja, te suradnja s poslanicima progresivnog mišljenja o glazbi – Karlheinzom Stockhausenom i Johnom Cageom. Pod njihovim jakim utjecajem, Paikova znanja o glazbi se značajno šire i redefiniraju, a kritički se pogled na dosadašnju glazbenu praksu izrazito, čak i radikalno „izoštrava“. Potom, Paikovo pridruživanje europskom fluksus pokretu, početkom 1960-ih, a zatim i početak suradnje s avangardnom violončelistkinjom Charlotte Moorman, nakon njegova odlaska u New York (1964), odredilo je konačno formiranje njegove eksperimentalne umjetničke platforme, utemeljene na ideji ‘regeneracije’ muzike i njezine ontologije putem subverzije normiranih glazbenih kategorija. Ovo je podrazumijevalo, između ostalog: uvođenje koncepta glazbene akcije (eng. action music) ili antiglazbe; odbacivanje klasičnog zapisa glazbe; visok stupanj indeterminacije; „samodegradiranje”, kako je sam Paik istaknuo, pozicije kompozitora; transformaciju ustaljene uloge publike koja od pasivnog slušatelja postaje aktivni sudionik u procesu izvođenja; preispitivanje zvuka kao medija glazbe, rekonstrukcijom, dekonstrukcijom i destrukcijom instrumenata, odnosno proširenje zvukovnih prostora uvođenjem novih, neuobičajenih, konkretnih zvučnih objekata, ali i novih medijskih slojeva, kao što je video.
