U radu se analizira roman egzodusne književnosti L’amore nel fuoco della guerra (2018.) Stefana Zecchija koji evocira i polemizira ratnu kataklizmu Drugoga svjetskog rata i forsirano-dobrovoljni odlazak Talijana i drugih stanovnika s istočne obale Jadrana. Radnja se događa u ratnom Zadru u kojemu glavni protagonist, intelektualac i glazbenik, klavirist Valerio smrtno stradava tako što su ga, nakon nesnalaženja u političkom angažmanu u ulozi dvostrukog špijuna, objesili partizani. U ratnim zbivanjima ostavlja ga supruga koja s kćeri odlazi u Veneciju, ali se nakratko vraća u Zadar radi dogovora. Njihov je susret uvjerljiva literarizacija dnevnika protagonista o propalom braku nad kojim još lebdi ljubav. U ovom segmentu dominira poetika različitog sjećanja biografske rekonstrukcije. Čudesna egzaltacija talijansko-hrvatske priče drugi je agens romana: dok je žena u Veneciji, Valerio se zaljubljuje u svoju kućnu pomoćnicu. Autor slijedi njegovu strast i opsesiju za mladu Hrvaticu, transformirajući je u platonsku, petrarkistički intelektualiziranu ljubav. U epilogu se i osobno uključuje u roman kao poslijeratni protagonist, magistralno podcrtavajući kolizijske elemente komunističke likvidacije Valerija te, poslije rata, kćeri koja u Zagrebu traži ubojicu svoga oca. Ponovljena su i neka trajna obilježja egzodusne memorijalističke proze, romanitet Zadra, pitanje oprosta, nemogućnost zaborava, mržnja. Pomak je u vrednovanju Hrvata prvenstveno kroz lik Sylve koja zauzima posebno mjesto u konvergentnom dijelu impresivne egzodusne memorijalističke proze. Posebice je zanimljiv autorov preskriptivni odnos prema koincidencijama kao sudbinskom faktoru ljudske egzistencije kojim
