U ovom radu autorica se bavi prepoznavanjem potreba djece i ponašanjima koja pomažu djeci da uspostave kvalitetnu komunikaciju. Posebice se bavi pitanjem sustavnoga planiranja aktivnosti i upućivanja djece na međusobnu suradnju, koji imaju pozitivan utjecaj na samopouzdanje djece i njihovu kompetenciju. Usvajanjem i „uvježbavanjem“ socijalnih vještina u svakodnevnoj interakciji djeca jačaju i socijalnu kompetenciju. Djeca s razvijenim socijalnim vještinama osjećaju uspješnost i zadovoljstvo jer su sposobna samostalno i kvalitetno komunicirati s vršnjacima.
Ovim radom autorica želi dati kratak prikaz iz neposredne prakse kako su djeca potaknuta na samostalno rješavanje problema i učila i naučila vještine koje su važne za unapređivanje njihovih međusobnih odnosa. U tom procesu djeca su osvijestila svoju važnost u svakodnevnim aktivnostima. Dobra komunikacija pomogla im je da izgrade kvalitetan i uvažavajući odnos.
