Rad istražuje odnos umjetničkog stvaralaštva, brojne suradnje te manje ili više izravna naslanjanja Nam June Paika i Josepha Beuysa. Istražuju se slične estetike, nadovezivanja u performansima, fluksusovski intonirane akcije i eventi koji proširuju umjetnički spektar po pitanju forme i sadržaja. Daje se pregled dodirnih točaka dvaju umjetnika počevši od Paikova umjetničkoga debija Hommage à John Cage iz 1959. u Düsseldorfu gdje je Beuys bio među uzvanicima otvorenja. Upravo će skladatelji u Cageovu krugu i sačinjavati kratkoročni eksplozivni umjetnički savez Fluxus zahvaljujući kojemu je počela suradnja Paika i Beuysa. S istom nakanom obnove umjetnosti dvojica umjetnika okušala su se i u praksama destrukcije kao opravdanoga oblika korekcije, primjerice Paik je uništio violinu u sklopu programa Neo-Dada in der Musik, a Beuys je sjekirom razbio klavir na jedinoj samostalnoj Paikovoj izložbi u Wuppertalu nazvanoj Exposition of Music – Electronic Television. Naglasak je stavljen i na trio koji su sačinjavali Paik, Beuys i Charlotte Moorman, čelistica koja s Paikom počinje surađivati nakon njegova preseljenja u New York 1964.
