U naslovljenom radu autor će sagledati aspekte pojma slike kako se razvija kroz važne filozofske rasprave dvadesetog stoljeća. Pojam slike postaje središnjim mjestom filozofiranja u dvadesetom stoljeću iz više razloga, no najvažniji je pritom uvid koji je esejom Doba slike svijeta (Die Zeit des Weltbildes) ostvario Martin Heidegger, a u kojemu centralnost slike želi približiti jednom značajnijem povijesnom razvoju – onome ideje znanosti i istraživanja kroz cjelinu novovjekovnoga intelektualnog razvitka od renesanse naovamo. Ne treba nas, pritom, iznenaditi da je Heideggerova rasprava o dobu slike svijeta po svojoj temporalnoj dispoziciji istoznačna s kasnijom analizom Jeana Baudrillarda o poretku simulacija čiji izvor se nalazi upravo u središtu povijesnog razvoja zapadnjačke novovjekovne vizualne kulture, odnosno renesansnoj slici svijeta. Iako je već i sam Heideggerov esej dovoljan da nas zaokupi u raspravi o naravi slike u osvit modernih tehnologija, projekcija i transmisija pokreta i doživljaja na svim razinama svakodnevnog iskustva svijeta, njegova rasprava, kao i kasnija teorija spektakla Guya Deborda trebaju nam ovdje poslužiti tek da približimo sažetu skicu ili shematizam jednog centraliziranja pojma slike u nekih od najvažnijih mislioca dvadesetog stoljeća. Razumijevanje centralnosti pojma slike u suvremenoj filozofiji važno nam je upravo zbog mogućnosti neposrednijeg odnosa prema slici kao fenomenu, pa je i razmatranje povijesti pojma slike u suvremenoj filozofiji zadatak metodičke prirode koji će nam naposljetku pružiti nove mogućnosti konceptualiziranja slike kao predmeta umjetnosti, vizualnih studija i suvremene estetike.