Cilj je ovog rada razvrstavati glagolska vremena u talijanskom jeziku s osvrtom na hrvatski jezik, a u okviru šireg semantičkog konteksta. Osobito smo razmatrali gramatičko označavanje sadašnjosti kroz upotrebu deiktičkog prezenta. Analizom talijanskoga glagolskog sustava nastojali smo odrediti semantičko-gramatički odnos trenutnosti i habitualnosti u značenjskoj komponenti prezenta u okvirima formalno-semantičke analize. U mnogim logičkim i semantičkim teorijama vrijeme se prikazuje kao pravac koji nema početka ni kraja s mogućnošću desnoga grananja, tj. od prošlosti prema budućnosti, ali ne i obrnuto. Da bismo imali neko deiktičko vrijeme, dva od triju vremenskih parametara moraju biti identična, tj. jedan mora uključivati ili biti uključen u barem jedan od drugih dvaju parametara, a samo kod deiktičkog prezenta sva su tri parametra identična.
