Specifičan položaj Kraljevine Dalmacije u prošlosti uvjetovao je svojevrsnu političku i kulturnu izoliranost, stoga su nerijetko dalmatinski intelektualci ostajali u sjeni predstavnika ostalih jezičnih koncepcija u ostatku Hrvatske. Upravo je to motivacija nastanku ove monografije čija je namjera posvjedočiti o jezičnoj praksi zabilježenoj u Kraljevini Dalmaciji, u drugoj polovici 19. stoljeća pa sve do njezina političkog nestajanja 1918. godine. Analizom jezika korištenog u službene svrhe pokušava se pronaći tumačenje za njegove forme, tvorbu, mijene, kao i samooblikovanje. Riječ je o specifičnom jeziku koji sažima u sebi nastavak gramatičarske tradicije zagrebačke filološke škole, a koji postupno prelazi u predložak norme hrvatskih vukovaca. To u općim mjestima znači da se iz „ahavskog“ genitivnog nastavka, nesinkretiziranih dativa, lokativa i instrumentala, neprovođena asimilacija u pismu i drugih sekundarnih obilježja norme sredine 19. stoljeća postupno prelazi u koherentan sustav kakav krajem stoljeća propisuju gramatike vukovskog predznaka. Monografija pokazuje da je jezik druge polovice 19. stoljeća bio duboko koncepcijski podijeljen. S jedne strane začuđuje brzina kojom se odvijaju promjene na određenim jezičnim granama. S druge strane, bez obzira na utjecaj vukovaca koji je vidljiv od početka istraživanja, intenzivno se zadržava tradicija. Stoga se ne može govoriti o koherentnom sustavu ponajprije kada iščitavamo utjecaj i iliraca i vukovaca, ali i starijih jezičnih koncepcija i gramatičkih rješenja. Pedeset godina ipak pokazuje polaganu promjenu od starijeg jezičnog sustava k novomu pa na početku 20. stoljeća zatječemo jezik gramatički i pravopisno vrlo sličan današnjem suvremenom standardnom jeziku. Od 1867. godine i vrlo čvrste koncepcije zagrebačke filološke škole pa do 1918. godine taj je jezik postao precizan prikaz vukovske jezične koncepcije. Jezična je analiza pokazala kako su mnogi pokušaji normiranja književnog jezika u Dalmaciji stvorili stanje u kojemu ne postoji jedinstven sustav normi. Načelno gledano, ponegdje izgleda kao da se jezik korpusa distancira od vremenom nametnutih pravila, očekivanih tvorbi i normiranja. Bila je to posljedica marginalizacije jezičnih rasprava u Dalmaciji, pa i svojevrsne dezorijentiranosti kao recidiva prilika, necjelovitosti i nehomogenosti sustava te kasnog ujednačavanja pravopisa. Konačno, svjedočimo kako je hrvatski jezik u Dalmaciji sintetizirao najbolje od jezičnih promjena. U pedeset godina proučavane administrativne pismenosti jezik je iz nedosljednog neujednačenog idioma prerastao u stabilan, standardiziran, gramatički i leksički normiran polifunkcionalan idiom koji se s pravom mogao nazvati hrvatskim standardnim jezikom. Jezik službeno-upravnih novina u Kraljevini Dalmaciji rezultat je svjesnih napora u kodificiranju i stvaranju hrvatskog kao službenog jezika, napora koji su potaknuti sa sjevera Hrvatske, koji je fizički, formalno i pravno bio odvojen, ali u jezičnom smislu očito vrlo povezan s jugom.
