Ovaj rad istražuje unutarnje jastvo na početku moderne korejske poezije 1920-ih. Konkretno, proučava koncept unutarnjeg ja u djelima Kim Eoka, koji je prevodio stranu poeziju na korejski, poput djela francuskog simbolizma, te u djelima Han Yong-una, koji se smatra rodonačelnikom moderne korejske poezije, s ciljem utvrđivanja njihovih sličnosti i razlika. Kako tvrdi Charles Taylor, kultura autentičnosti koja danas sveobuhvatno definira suvremenu kulturu i sliku o sebi, polazi od romantizma, a time i od unutrašnjosti. U njegovoj raspravi, današnja sveprisutna kultura autentičnosti u Koreji i njezina popratna slika o sebi također potječu iz umjetničkih djela objavljenih u kolonijalnoj državi Joseonu tijekom 1920-ih, koje se smatraju pravim početkom književnosti romantizma. Stoga će ovaj rad kritički definirati unutarnje jastvo u djelima Kim Eoka i Han Yong-una, koji su bili vrlo istaknuti autori u kolonijalnom Joseonu 1920-ih. Ovime se nastoje posložiti referentne točke koje mogu pružiti kritičko čitanje uz određenu usmjerenost, što je značajno za koncepte kao što su samoodnos i drugi odnosi koji sačinjavaju pojedinca čak i danas. Prema prethodnom istraživanju koje ukazuje na Kim So-wola i Han Yong-una kao dva glavna ishodišta moderne korejske poezije, Han Yong-un veže se uz pojam „misticizma osobe koja poriče gubitak“.
