Kritičko promišljanje umjetničkih radova koji se bave industrijskom baštinom socijalizma u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije, zahtijeva dodatan angažman istraživača u smislu nadilaženja isključivo umjetničke analize. Razloga je nekoliko od kojih ćemo za potrebe ovog rada istaknuti onaj politički, koji se podjednako manifestira u baštinskom i povijesnom aspektu. Naime, industrijska baština kao takva prepoznata je relativno kasno u službenim dokumentima i konvencijama koje se bave očuvanjem i zaštitom kulturne baštine čovječanstva. Također, njena nematerijalna dimenzija, kao što su radnička sjećanja ili radničke borbe, tek je odnedavno prepoznata kao njen jednakovrijedan, sastavni dio. S druge strane, odnos prema industrijskoj baština socijalizma dodatno je usložnjen činjenicom što govorimo o baštini s političkim predznakom, koja je „opterećena“ posljedicama dvostruke tranzicije: one političke i ekonomske, a obje su na ovom području istodobno pratili ratni sukobi. Oko industrijske baštine socijalizma još se uvijek vode društvene i političke borbe, kako nad njenim značenjem, tako i modelima njene reprezentacije. U članku je fokus na temi jugoslavenskoga radničkog štrajka kao društvenog fenomena koji omogućuje kompleksniji pristup reprezentaciji radničke povijesti, kojom se obuhvaća njena klasna, aktivistička, antagonistička i politička dimenzija.
