Komunikacijska praksa pokazuje da dijete u najranijoj fazi jezičnoga učenja pozna samo govor sredine koja ga okružuje, ali polaskom u obrazovne ustanove postaje višejezična osoba. Upravo zato autori smatraju kako bi, rukovodeći se načelima primjerenosti, postupnosti i zavičajnosti, zavičajni govor trebao biti polazište za planiranje i realiziranje jezičnih sadržaja u nastavi početnoga čitanja i pisanja. Spontano dječje izražavanje na zavičajnom idiomu najbolje se može uočiti slušajući djecu kada se nesmetano igraju. Zbog toga su autori organizirali dramske igre s predškolskom i školskom djecom u Ninu kako bi zabilježili njihov zavičajni govor na svim jezičnim razinama. U pozitivnoj radnoj atmosferi, koja se stvarala postupno, učenici su preuzimali zadane ili odabrane uloge pričajući priče o svakodnevnici. Voditelji su najprije ustvrdili cilj istraživanja, a potom odredili sredstva, postupke i oblike scenskih igara. Dobivene rezultate usporedili su s dosadašnjim dijalektološkim istraživanjima ninskoga mjesnog govora.
