Suvremeni pristup u odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama pretpostavlja konceptualne promjene koje podrazumijevaju promjene zakonodavnog okvira, promjene u terminologiji, uvođenje raznolikih sadržaja i oblika rada te dodatno osposobljivanje učitelja. Pozornost se usmjerava na mogućnosti i potrebe učenika, individualizaciju u radu i osiguravanje dodatne podrške učenicima primjenom različitih rehabilitacijskih programa. Inkluzivno obrazovanje, u početku tretirano kao inovacija u specijalnom obrazovanju, danas razmatramo u širem kontekstu. Temeljni princip inkluzije pretpostavlja da bi sva djeca trebala učiti zajedno, gdje god je to moguće, bez obzira na sve probleme i razlike koje oni mogu imati. Postizanje inkluzije zahtijeva pronalaženje učinkovitih modela financijske podrške. U izvješću OECD-a iz 1994. godine utvrđuje se da su prosječni troškovi za smještaj djece s teškoćama u općeobrazovne ustanove sedam do devet puta isplativiji od troškova njihova smještaja u specijalnim školama (Peters, 2004.). Novija istraživanja, provedena u državama i regijama u kojima je primijenjeno inkluzivno obrazovanje, izvješćuju o osobnim, društvenim i ekonomskim koristima u procesu obrazovanja osnovnoškolske djece s teškoćama u općim institucijama. Sustave financiranja obrazovanja učenika s teškoćama u različitim državama nije moguće međusobno uspoređivati, nego se mogu analizirati prednosti i nedostaci različitih modela financiranja. U ovom radu razmotrit ćemo modele financiranja obrazovanja učenika s teškoćama u nekim europskim državama i u Republici Hrvatskoj.
