Opserviranje i praćenje djece predstavlja prvi korak u transformiranju odgojno-obrazovne prakse ka stvarnoj kvaliteti. Stvarna kvaliteta definira se kao kvaliteta procesa nastala kroz rekonstruiranje i sukonstruiranje u kontekstu (Pirard i sur., 2011). Osim što osigurava značajan uvid u dječji razvoj i ponašanje, opservacija omogućava odgajatelju profesionalnu refl eksiju koja se u suvremenoj odgojnoj paradigmi smatra ključnom vještinom odgajatelja. U ovom radu posebno su istaknute ove dvije značajke opservacije. Pored toga, opservacija u predškolskom periodu ima svoje specifičnosti koje predstavljaju izazov za odgajatelja i u pogledu pronalaženja najprimjerenijih opservacijskih puteva i tehnika i u osvještavanju i kontroliranju otežavajućih faktora koji utječu na objektivnost opservacije.
