Kronika Mihajla Sirijca (12. st.) sadrži sljedeći podatak za 754. godinu: La même année, l’empereur Constant[inus] réunit à Constantinople un synode des évêques chalcédoniens de la province de Rome et de ceux de la Dalmatie, de l’Hellade, de la Cilicie et de la Sicile. Ils s’assemblèrent à propos de l’affaire des images, pour savoir si l’on devait les vénérer ou non. Ils portèrent un décret et une définition (disant) qu’on ne devait absolument pas vénérer les images. Mihajlova svjetska kronika, napisana na sirijskom jeziku, jedini je izvor o ovom događaju koji izrijekom spominje dalmatinske biskupe. Premda postoje određena neslaganja oko točnog značenja izraza „pristaše kalcedonskoga nauka” i „Rimska crkvena pokrajina”, formulacija da je car sazvao „sinodu biskupa (…) iz Rimske crkvene pokrajine te onih iz Dalmacije, Helade, Cilicije i Sicilije” nedvojbeno ističe poseban položaj tih pokrajina u odnosu na bizantsko crkveno središte. Te su pokrajine izdvojeno navedene u odnosu na Carigradsku patrijaršiju jer su se nalazile izvan dosega bizantske crkvene jurisdikcije i izvan stvarne političke kontrole bizantskoga cara. Bizant je tek nedavno oduzeo papi jurisdikciju nad Heladom i Sicilijom, dok je Cilicija predstavljala pogranično područje prema Omajadskom Kalifatu, izvan stvarne carske vlasti. Stoga se može prihvatiti mišljenje L. Margetića o sličnosti položaja Dalmacije sredinom 8. st. s položajem Cilicije: bizantska je vlast ondje bila tek povremena i neujednačena intenziteta, a Dalmacija se, poput ostalih navedenih pokrajina, nalazila izvan crkvene jurisdikcije carigradskog patrijarha. Navedeni su prelati sudjelovali na crkvenoj sinodi iz dvaju razloga: zato što je ona nominalno predstavljala ekumenski sabor te zato što su pripadali područjima koja su se, barem u tom konkretnom trenutku (754.), nalazila pod većim ili manjim izravnim utjecajem bizantskoga cara, zbog čega su kao njegovi podanici bili obvezni odazvati se njegovu pozivu. Unatoč tomu, oskudan podatak sirijskoga kroničara o dalmatinskim biskupima još uvijek nije zadovoljavajuće vrednovan u medievističkoj historiografiji. Godine 1878. otkriven je dotad nepoznat popis biskupija, tzv. Notitia 3, koji je rasvijetlio stanje crkvene organizacije Carigradske patrijaršije neposredno prije i neposredno nakon sabora u Hieriji 754. Širenje Carigradske patrijaršije uključivanjem novih metropolija, kako je zabilježeno u Notitia 3, pokazuje da je, iz perspektive Ilirika, Patrijaršiji pripadalo samo područje južno od Prevalitane. Sljedeća pokrajina čiji su biskupi navedeni kao sufragani patrijarha bila je Novi Epir, koji je prema tom popisu obuhvaćao 8 biskupija podložnih metropolitu Drača. Iz toga proizlazi da biskupi zapadnog Ilirika nisu bili formalni podložnici carigradskog patrijarha, premda su na saboru sudjelovali kao podanici bizantskoga cara. Postoji, međutim, još jedna mogućnost – koja dosad nije bila razmatrana u ovom kontekstu – pri pokušaju identifikacije tih „dalmatinskih” biskupa. Naime, ikonoklastička Notitia 3 na dva mjesta spominje otok i grad Kefaloniju: najprije kao metropoliju pokrajine Prvi Epir, a zatim kao „pokrajinu” Kefaloniju na čijem se čelu nalazi metropolit „Dalmacije” (sic). Kefalonija nikada nije bila više od obične biskupije, dok Dalmacija nije bila grad nego pokrajina, pa je očito riječ o svojevrsnom propustu. Nedavno je V. Prigent pokušao razriješiti to pitanje pretpostavkom da je tadašnja bizantska civilna upravna mreža utjecala na shvaćanje važnosti pojedinih otoka u crkvenoj hijerarhiji. Sastavljač popisa pripisao bi tako prijestolnici važne teme odgovarajući rang metropolije, prema vlastitoj procjeni njezina značenja. Kada je, međutim, trebalo odrediti opseg jurisdikcije te nepostojeće metropolije, pisac se našao u poteškoćama te je zamišljenom „kefalonijskom metropolitu” jednostavno pridružio dio biskupa Staroga Epira kao navodne sufragane, u nespretnoj kombinaciji s pojedinim biskupima Ahaje, odnosno Helade. Iskrivljenje je nastalo zbog potrebe sastavljača da glavnom gradu Kefalonijske teme pronađe sufragane, budući da ga je smatrao metropolijom, premda nije mogao pronaći njihov popis – i to s dobrim razlogom, jer oni u stvarnosti nisu postojali. Za naš je problem osobito znakovito to što je nepoznati sastavljač naveo zemlje koje su se nalazile u neposrednoj zoni vojno-upravnog utjecaja Kefalonijske teme – Jonske otoke, Dalmaciju i Epir. Prigentovim zapažanjima valja dodati da se pridjev „dalmatinski” povremeno javljao u nazivlju za pokrajinu Novi Epir, što je moglo navesti sastavljača Notitia 3, kao i prepisivača čijim se prijepisom mnogo stoljeća poslije služio sirijski kroničar, da možda pogrešno poistovjete biskupe s područja današnje Albanije s dalmatinskim biskupima. Njihova se imena, naime, ne pojavljuju u aktima sabora.
