Krenuvši u svom razmišljanju od čovjekove potrebe i mogućnosti odgoja kao središta pedagoške teorije i odgojne prakse, autor elaborira doprinos drugih znanosti koje se isto tako ali svojom znanstvenom metodologijom bave istraživanjem ljudskoga bića. Riječ je prvenstveno o prirodoslovnim i humanističkim znanostima. Na taj način ne želi se pustiti iz vida sve ono što su i te znanosti namrle kao novinu, a od vitalnog su značenja za cjelovito poimanje čovjeka. Autor se pritom koristi načelom interdisciplinarnosti koje je jako prisutno kod suvremenih pedagogijskih znalaca, dosljedno ugrađujući u svoju pedagošku misao ta iznašašća, odmah ukazuje i na njihovu pedagošku perspektivu u smislu da ono što nije genetski naslijeđeno, a specifično je za čovjeka, podliježe mogućnosti i potrebi učenja čime se uvelike bave odgojne znanosti kao svojim specifičnim „predmetom“ istraživanja. Rezultati tih znanosti u ovom istraživanju služe kao svojevrsna propedeutika pedagoškoj teoriji i na nju naslonjenoj odgojnoj praksi. Tako učenje specifičnih ljudskih ponašanja kao što su: uspravno hodanje, govor, mišljenje, upravljanje ponašanjem, ovladavanja okolinom te vještina korištenje vlastitih organa, odnosno učenje ljudskih načina življenja otvorena prema svijetu, jesu nešto s čim čovjek ne dolazi na svijet nego stječe kroz proces odgoja i obrazovanja. Kolikogod su ove ideje „predmet“ svih odgojnih znanosti, ovdje je ipak naglasak stavljen na zasebnu pedagošku disciplinu kojoj je to još svojstvenije, bliže i specifičnije, naime, pedagošku antropologiju koju se sagledava kroz prizmu ljudskih dubinskih pitanja što nastaju u pojedinim, reklo bi se, privilegiranim ljudskim situacijama, kao što su: čuđenje i divljenje, frustracija i razočaranje te iskustvo negativnoga i ispraznosti, odnosno razmatranjem korijena antropoloških pitanja gdje se posebno spominje iskustvo slobode koje uključuje osobnu odgovornost, personalni odnos prema drugim ljudima te potrebu za pronalaskom općeg smisla ljudskog postojanja.
