Rad se bavi razmatranjem fenomena distributivnog školskog vođenja usmjerenog prema aktivnoj participaciji i suradničkom uključivanju različitih dionika, pored ravnatelja, u proces donošenja odluka o ključnim odgojnoobrazovnim pitanjima. Distributivno školsko vođenje ističe se kao jedan od najznačajnijih faktora uspješnosti škola odnosno postignuća učenika, a u širem kontekstu čak i uspješnosti odnosno održivosti obrazovnih reformi. Potrebu za intenzivnijim bavljenjem fenomenom distributivnog školskog vođenja u posljednjih nekoliko godina naglašavaju i relevantne međunarodne organizacije kroz svoje projekte i „policy“ dokumente. Uvidom u zakonsku regulativu može se uočiti da su u hrvatskim školama u određenoj mjeri osigurani formalni preduvjeti za uključivanje različitih dionika u proces donošenja odluka. S druge strane, postoje pokazatelji o nedovoljnoj uključenosti učitelja/nastavnika i drugih pedagoških djelatnika u proces donošenja odluka. Nizak stupanj decentralizacije upravljanja, nedostatan razvoj suradničkih odnosa između različitih dionika tijekom odlučivanja te slab interes za participacijom u procesima odlučivanja samo su neke od prepreka snažnijem razvijanju obilježja distributivnog vođenja u hrvatskim školama. Te se prepreke mogu umanjiti osnaživanjem profesionalnog kapaciteta učitelja/nastavnika i drugih pedagoških djelatnika za odlučivanje i osiguravanjem uvjeta za razvoj suradnje različitih dionika odgoja i obrazovanja.
