U radu se problematiziraju različiti nedostaci klasičnih istraživanja u području odgoja i obrazovanja, temeljenih na pozitivističkoj i postpozitivističkoj paradigmi. Među tim nedostacima ističu se njihova fragmentirana i dekontekstulizirana priroda, irelevantnost rezultata istraživanja u profesionalnom životu praktičara i drugi. Najvećom zamjerkom klasičnih istraživanja smatra se problem prijenosa rezultata takvih istraživanja u praksu, koji se očituje kao nesklad „implicitnih“ i „eksplicitnih“ teorija učitelja, tj. jaza između onoga za što se oni deklarativno opredjeljuju i načina na koji u praksi stvarno rade. S druge strane, emancipacijska pedagoška istraživanja, temeljena na konstruktivističkoj i interpretativnoj paradigmi, usmjerena su na istodobno unapređenje odgojno–obrazovne prakse i stvaranje novih pedagoških teorija. Ovakav istraživački pristup podudaran je tumačenju teorije odgoja i obrazovanja kao nečega što izranja iz prakse, tj. u praksi se aktivnim angažmanom sudionika (istraživača i praktičara) zajednički izgrađuje, na osnovi razumijevanja odgojno-obrazovnog procesa i zajedničkog konstruiranja spoznaja o tom procesu. U tom se smislu poduzimaju akcijska istraživanja usmjerena na razvoj istraživačkih i refleksivnih umijeća učitelja, izgradnju njihove profesionalne autonomije i emancipacije. Ona doprinose i razvoju nove kulture odnosa, u kojoj se svaki oblik izolacije učitelja zamjenjuje zajednicom koju karakterizira njihova profesionalna povezanost, suradnja, zajedničko promišljanje odgojno-obrazovnog procesa i timski rad.
