U radu se raspravlja o operacionalizaciji obrazovnih politika o pravima djece. Prava djece primarno proizlaze iz temeljnih ljudskih prava koja promiču zadovoljavanje bioloških, socijalnih, psiholoških, intelektualnih i duhovnih potreba. Donošenjem Konvencije o pravima djeteta 1989. godine dolazi do promjene u poimanju prava djece te se ističe aktivna uloga djeteta kao nositelja vlastitih prava. Promiče se i filozofija inkluzije kako bi se svoj djeci pružile jednake mogućnosti te osigurao rast i razvoj u skladu s individualnim sposobnostima svakog djeteta. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati način na koji se djeca i djetinjstvo prikazuju u dokumentima o pravima djece, s naglaskom na aktivnu ulogu djeteta nasuprot zaštitničkom stavu prema djetetu te u kojoj mjeri i na koji način su u dokumentima o pravima djece zastupljene temeljne inkluzivne odrednice. Rezultati kvalitativne deskriptivne analize ključnih dokumenata ukazuju na to da iako se u literaturi promiče uloga djeteta kao aktivnog sudionika i nositelja vlastitih prava taj je koncept potrebno i dalje razvijati.
