Članak razmatra odnos između tzv. visoke te popularne i folklorne književnosti u hrvatskoj recepciji irske književnosti i kulture, i to s književnopovijesnoga – točnije, (post)modernističkoga – stajališta. Prvi se aspekt toga odnosa ilustrira na primjerima hrvatskih prijevoda dramskih tekstova Johna Millingtona Syngea i njihova osobita spoja folklorne i visoke književnosti i kulture. Nakon toga, analizira se prikaz Jamesa Joycea, kao još jednoga klasika irskoga modernizma, u drami suvremenoga hrvatskog dramatičara Borisa Senkera Pulisej, koja nudi postmodernu reinskripciju Uliksa utemeljenu na ludičkome propitivanju povijesti te kulturnih i nacionalnih identiteta. Potonje se pitanje naglašuje i u trećemu dijelu rada, koji je usredotočen na općenite predodžbe o „irskosti“ u poeziji drugoga hrvatskog postmodernog autora – Tahira Mujičića (Irski Iranec i iranski Irec), također poznatoga po ludičkome spajanju „visoke“ tradicije i popularne kulture. Radom se nastoji pokazati da se popularne predodžbe i književne prikazbe mogu kretati u različitim smjerovima prilikom prelaženja nacionalnih granica i pritom rezultirati različitim spojevima istosti i različitosti, ozbiljnosti i humora, kao i visoke i niske književnosti i kulture.
