Zamoljen da kažem nešto o Josipu Pupačiću i predstavi More,Bepo, Nikola i jakoju sam zajedno s kolegom Enesom Kiševićem priredio pa postavio na scenu, moram se mislima i rečenicama vratiti u svoje djetinjstvo i osnovnoškolsko obrazovanje kada sam se prvi put susreo s njegovom poezijom.
Bilo je to na satima Hrvatskoga jezika na predavanjima moga učitelja, a danas prijatelja, umirovljenoga profesora hrvatskog jezika, gospodina Tomislava Najeva. Pupačićeva rana poezija možda je najbliža senzibilitetu mladih ljudi jer je neposredna i pristupačna s jasnim motivima i narativom, a opet ezoterična u svome izjednačavanju objekta sa subjektom, dakle ljubavna, mistična, a opet jednostavna i pitka. Najbolji primjer za to jest pjesma More koja je mnogim učenicima viših razreda osnovne škole bila svojevrsna inicijacija u dublje razumijevanje pjesničkoga izričaja Josipa Pupačića. Meni zasigurno.
Možda su me upravo ta sjećanja na izvorne i jasne emocije Pupačićevih pjesama iz osnovnoškolskoga obrazovanja nagnala da jednoga dana započnem raditi na predstavi posvećenoj njemu i njegovu pjesništvu.