Od početka primjene novog kurikuluma za nastavni predmet Likovne umjetnosti u hrvatskim srednjim školama prošle su četiri godine, što omogućava sagledavanje njegovih prednosti i nedostataka te praktičnu primjenu. U članku su istaknute njegove prednosti, poput razvijanja kritičkog mišljenja kod učenika, poticanja interpretacije umjetnosti u kontekstu, promicanja interdisciplinarnosti u pristupu umjetničkom djelu i pojmu umjetnosti te zagovaranja praktičnog učenja na primjerima na terenskoj nastavi. No kurikulum se suočava s problemima u provedbi: satnica od svega jednoga školskog sata tjedno otežava postizanje stvarnih promjena, kao i organizaciju posjeta muzejima, galerijama i atelijerima. Dopunsko i kontinuirano usavršavanje nastavnika u praksi se također otežano provodi. Stoga se u članku predlaže optimizacija nastavnog procesa, kao i s time povezane inovacije u diplomskom studiju povijesti umjetnosti nastavničkog usmjerenja.
