Ovaj tekst polazi od dijagnoze krize suvremene umjetničke kritike, shvaćene ne kao gubitak „autonomije“, nego kao posljedicu njezine sve snažnije institucionalne integracije. Analizom transformacije kritike iz javne prakse u specijalizirani, profesionalni i administrativni diskurs, rad ispituje načine na koje kritičko pisanje sudjeluje u stabilizaciji postojećih institucionalnih i ekonomskih odnosa, umjesto da ih problematizira. Polazeći od situacionističkog proglasa iz 1958. godine, tekst razvija teorijski okvir za razumijevanje kritike kao dijela infrastrukture kulturne legitimacije, a ne kao vanjskog korektiva.
Posebna se pozornost posvećuje pitanju nematerijalnog rada u kulturi, s fokusom na prekarne uvjete produkcije kritike, kuriranja i angažirane umjetničke prakse. Rad analizira kako se politička i društvena angažiranost u suvremenoj umjetnosti često prevodi u reprezentacijski i izložbeni format, čime se konflikt estetizira i čini institucionalno upravljivim. U perifernim i lokalnim kontekstima ti se procesi dodatno zaoštravaju zbog ograničenih institucionalnih infrastruktura, preklapanja profesionalnih uloga i visoke cijene konfliktnog pozicioniranja.
Zaključno, tekst predlaže pomak od shvaćanja kritike kao autonomne i distancirane pozicije prema kritici kao situiranoj, uključenoj i odgovornoj praksi koja intervenira unutar postojećih odnosa moći.