Pjesnik Jerolim Kavanjin (1643. – 1714.) dobro je poznat u hrvatskoj književnosti po svom enciklopedijskom spjevu „Poviest vanđelska…“, skraćeno „Bogatstvo i uboštvo“. Nasuprot tome, njegova dva govora koja se navode u literaturi, a održao ih je u splitskoj Ilirskoj akademiji, nisu do sada bila objavljena. Prvi je pohvala radu i protiv dokolice, a drugi je o caru Dioklecijanu. Oba su na talijanskom. Odaju nam uglavnom već poznate Kavanjinove stavove o radu i dokolici, njegovu pobožnost i privrženost zavičaju. Također odražavaju njegovo enciklopedijsko znanje, poznavanje medicine, zanimanje za astronomiju i sklonost prema književnosti. Zanimljiv je Kavanjinov pristup caru Dioklecijanu. On ne iznosi njegov životopis niti ga, kao što je bilo uobičajeno, ističe kao progonitelja kršćana. Kavanjin u njemu vidi valjanog vladara koji se nakon mnogih muka povlači u rodni kraj gdje provodi zadnje godine u zasluženom miru što je sažeto izrazio i u svom spjevu. Ovdje se govori objavljuju u cijelosti kao prilog poznavanju Kavanjinova opusa i djelatnosti Ilirske akademije za koju su napisani. Godina kada je osnovana splitska „Akademija Illyrica ilitivan slovinska“ nije poznata, ali smatralo se da je počela djelovati 1703., a da njezin zadnji spomen potječe iz 1713. godine. Zahvaljujući terminaciji generalnog providura Pietra Valiera od 24. XI. 1678., izdanoj splitskom kanoniku Nikoli Bijankoviću, osnivanje Akademije pomiče se u tu godinu. Izvještaj nadbiskupa Stjepana Cupillija Svetoj kongregaciji koncila od 30. IX. 1714. govori da Akademija još postoji te da će doprinijeti uporabi i ljepoti hrvatskog jezika. To je za sada najkasniji spomen djelovanja Akademije koja se vjerojatno ugasila ubrzo nakon toga.
