Proces deindustrijalizacije i tranzicije u Hrvatskoj, započet krajem 20. stoljeća, obilježen je raspadom socijalističkoga samoupravnog sustava, ratom i neuspješno provedenom privatizacijom, što je rezultiralo marginalizacijom radničkih iskustava i depolitizacijom rada u dominantnom društvenom narativu. Tekstilna industrija nakon ratnih devedesetih doživljava kolaps uslijed loše provedenih privatizacijskih procesa i promjena na globalnom tržištu. Zatvaranje tekstilnih tvornica najteže je pogodilo žene, koje su činile većinu zaposlenih. Uz gubitak radnih mjesta i ekonomske sigurnosti, bivše su radnice izgubile i osjećaj pripadnosti te identitet izgrađen kroz radno iskustvo. Umjetnička instalacija Ana Neli Ružić u takvom kontekstu rekonstruira sjećanje nekadašnje radnice tekstilne industrije posredstvom tjelesne memorije, pri čemu se memorija promišlja kao aktivno i dinamično polje koje istodobno oblikuje sadašnjost i projicira se u budućnost. Polazeći od kritičkih i potencijalno emancipacijskih aspekata radničke nostalgije, analiza se teorijski oslanja na koncept političkog djelovanja Jacquesa Rancièrea. Uspostavljeni analitički okvir ima za cilj istaknuti politički potencijal radničkoga sjećanja te tijelo Ane interpretirati kao političko tijelo koje osporava društveno proizvedenu nevidljivost radnica. Rad Ana tako se afirmira kao umjetnički čin političkog otpora: vraća društveni dignitet radnicama, rekonstruira potisnutu radničku povijest i uspostavlja prostor u kojem sjećanje na rad postaje javno, vidljivo i politički relevantno. Time Ružić oblikuje svojevrsni „živi spomenik“ zaboravljenom radništvu i mijenja način na koji se radničko iskustvo manifestira u javnom prostoru.