Pisanje je vrlo kompleksna i kognitivno zahtjevna aktivnost. Ona je opća ili generativna sposobnost pojedinca, važna i u vertikali obrazovanja, i za profesionalni život. Pisanje pomaže razvoju, unaprjeđenju i preciznosti mišljenja pojedinca. Pisanje se kod djece najprije razvija kroz tzv. miješani medij u kojem dijete zajedno uči pisati, govoriti, crtati, čitati i dr. Za razvoj pisanja, kao i jezika općenito, važno je kod djeteta razvijati tzv. metalingvističku svjesnost. Usvajajući procese pisanja, učenici prolaze kroz mnoge mehaničke i tehničke zahtjeve, kao i poteškoće pisanja. Stoga je važno u dječjim domovima i odgojno-obrazovnim ustanovama razvijati poticajnu okolinu za razvoj pisanja, približiti je realnoj okolini koja nalikuje onoj kompetentnih autora te se pisanje mora ugraditi u djetetov simbolički repertoar. Instrukcijski pristupi i treninzi poučavanju pisanja, koji su opisani u radu, učenicima pomažu u razvoju pisanog izražavanja i svladavanja poteškoća pisanja. Ovi se pristupi zasnivaju na socijalno-kognitivnom modelu samoregulacije pisanja te socijalno-konstruktivističkom pristupu poučavanju pisanja. Prema rezultatima brojnih istraživanja, suvremeni procesno orijentirani pristup poučavanju pisanja najefikasniji je pristup poučavanju pisanja.
