U Zagrebu je od 1960-ih moguće uočiti zaokret u izlagačkoj praksi koji značajno oblikuje daljnje putanje umjetničkog djelovanja. U okviru modela samoorganizacije kustosi i umjetnici sve češće koriste alternativne izlagačke prostore, a distanciranjem od institucionalnih okvira istodobno upućuju kritiku dominantnim sustavima kulturne produkcije. Takvi pristupi omogućuju razvoj umjetničkog eksperimenta, otvaranje prema široj publici i samoukim umjetnicima te djelovanje izvan ustaljenih normi i hijerarhija. Početak takvih pristupa nalazimo u primjeru umjetnika okupljenih oko Studija G, kao i u djelovanju grupe Biafra. Sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća su, zbog daljnjeg razvijanja samoorganiziranih kolektiva, ključno razdoblje za razvoj nezavisne scene i promjenu umjetničke paradigme. Cilj ovog istraživanja jest mapirati prostore djelovanja samoorganiziranih umjetničkih kolektiva koji imaju važnu ulogu u razvoju suvremene umjetničke prakse. U tom kontekstu razmatran je kontinuitet samoorganizirane izlagačke prakse u nekonvencionalnim prostorima, poput Galerije proširenih medija, izlagačkog prostora Haustor, Radne zajednice umjetnika Podroom te galerije AM-M14f/1-Z. Istraživanje se nadalje oslanja na poslijeratni proces deindustrijalizacije i privatizacije, tijekom kojeg brojni napušteni prostori nekadašnjih tvornica i obrta bivaju transformirani u čvorišta umjetničke produkcije i izlagačke prakse. Takvi prostori – poput Galerije Siva, Atelijera Žitnjak i Garaže Kamba – kao i neformalne inicijative i kolektivi poput Trash Will Smash i Arti Parti, nastoje odgovoriti na problem nedostatka prostora za umjetničko djelovanje privremenim i kratkoročnim intervencijama u urbanom tkivu. U konačnici, cilj istraživanja je prikazati kontinuitet samoorganizirane izlagačke prakse u Zagrebu te kritički sagledati utjecaje i doprinose kustoskih praksi razvoju nezavisne umjetničke scene.