U sažetoj raspravi postavljaju se tri interpretativna gledišta na Nam June Paika: (1) Nam June Paik kao kultni korejsko-američki umjetnik zenovske provokacije unutar fluksusa i eksperimentalnih novih medija i tehnologija; (2) moj susret s Nam June Paikom u Guggenheimu – SOHO na memorijalnoj Cageovoj izložbi: Cage Circus (23. travnja – 31. srpnja 1994.); i (3) Nam June Paik i složena hibridna recepcija njegovih umjetničkih eskperimenata, ideja i projekata kod umjetnika u Jugoistočnoj Europi (Hrvatska, Slovenija, Srbija, Vojvodina). Umjetničko, kustosko, povjesničarsko i teorijsko zanimanje za Nam Juna Paika upravo je paikovsko (Paik) ali i kejdžovsko (Cage), koliko i maćijunisovsko (Maciunas). To znači da su ključne riječi ovakvog istraživanja: sličnosti ili usporednosti, a ne podudarnosti; eksperimenti, a ne kanonizirane poetike; bivanje između umjetničkih disciplina, a ne unutar sigurne zatvorene disciplinarnosti; te permanentno kretanje, a ne zasjedanje kulturalne, estetske, etičke ili političke istine. Riječ je o paradoksima, zen koanima, skepticizmu i emancipatorskim provokacijama kojima se suočavaju intelekt i čulnost: nova ili asimetrična osjetljivost kojom se izražava uspon instinkta života nad agresivnošću. Aktualne fascinacije i opsesije Nam June Paikom javljaju se nakon iscrpnih istraživanja povezanih s ulogama Johna Cagea u hladnoratovskom svijetu; istraživanja dubokih anticipatorskih koreografskih, terapeutskih, plesnih i performerskih praksi Anne Halprin; te beskrajnih rasprava i prijevoda povezanih s Allanom Kaprowom kao začetnikom happeninga. Nam June Paik razlikovao se od bitnih imena druge polovine 20. vijeka istovremenom prisutnošću-ili-odsutnošću iz dominantnog kanona.
