Tijekom posljednjih dvaju desetljeća povećan je broj studija koje se bave književnom ekokritikom i primjenom njezine metodologije na književna djela brojnih autora koji su djelovali u različitim periodima. Dijelom uslijed tog razloga, pozornom čitatelju teško bi moglo promaknuti kako roman Con gli occhi chiusi (1919) talijanskog autora Federiga Tozzija predstavlja odgovarajući korpus za primjenu metodologije književne ekokritike. Naime, roman je moguće analizirati razmatrajući značaj i utjecaj okoliša, kao prirodnog ili stvorenog čovjekova okruženja, u životima likova u ovome književnom djelu te njihov međusobni utjecaj. U analizi polazimo od osnovnih načela i metodologije književne ekokritike izložene u nekoliko znanstvenih studija iz područja ekokritike, ali prvenstveno u uredničkoj knjizi Caterine Salabè Ecocritica. La letteratura e la crisi del pianeta (2013) te od ostalih obilježja ekokritike koje Niccolò Scaffai navodi u djelu Letteratura e ecologia. Forme e temi di una relazione narrativa (2017). U prvoj studiji detaljno se razmatra status književne ekokritike danas i u velikoj mjeri njezin odnos prema drugim znanostima poput prirodnih znanosti ali i humanističkih (primjerice, filozofije), dok se u potonjoj, kroz analize različitih književnih djela talijanskih i drugih autora, usmjerava pozornost dalje od samog odnosa čovjeka prema prirodi, fokusirajući se, u većoj mjeri, na ekološku perspektivu kroz pitanje održivosti ljudskog života u suvremenom svijetu te na ekološki rizik koji je sve češće prisutan kao dominantna tema u različitim segmentima ljudske svakodnevnice.
