U naslovljenom radu autor će sagledati neke aspekte razmišljanja o umjetnosti u doba tehno-znanstvenog umrežavanja svijeta. Od razdoblja konceptualne umjetnosti do danas lik umjetnika pojavljuje se na razmeđu uloge eksperimentatora, istraživača i znanstvenika, ali jednako tako i alkemičara i mistika svakodnevnog života. U najranijim konceptualnim djelima umjetnici se upuštaju u dijalog s humanističkim i društvenim znanostima tumačeći putem njih smisao i ulogu umjetnosti u suvremenom društvu. Isto razdoblje obilato preuzima metodologiju tih znanosti kao alate za stvaranje nove i radikalne – eksperimentalne umjetnosti, arhitekture i kreativne prakse. Razvojem digitalnih tehnologija i dostupnošću sve kompleksnijih znanstvenih teorija umjetnost za svoj predmet uzima tehnologiju i njen društveni utjecaj, a umjetnik postaje znanstvenikom u kritičkoj, polemičkoj i političkoj reorganizaciji umjetničkog rada. Zadatak ostaje pokušati tematizirati ovo razdoblje umjetnosti bez presedana u kontekstu njene vlastite povijesti i teorije. Taj problem autor će oblikovati u tezu o četiri povijesna razdoblja u umjetnosti, njihovim znanostima i paradigmatičnim likovima umjetnika-znanstvenika koji oblikuju svojevrstan krug ili spiralu umjetničkog stvaranja od simboličkog do vizualizacije, od ikonoklazma do apstrakcije. Na taj način otkrit ćemo kako od konceptualne umjetnosti do danas na snazi ostaje isti i jedinstveni režim umjetnosti: (znanost) vizualizacija.
