Suvremena hrvatska sakralna arhitektura doživjela je svoju potpunu ekspanziju nakon 1990. godine. Raspadom ustrojstva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Katolička crkva, nakon višedesetljetne relativne političke represije, raspisuje natječaje za izgradnju novih sakralnih objekata, primarno crkava. Pisati o leksiku arhitekture zahtijeva temeljno razumijevanje simbolizma i ikonografije arhitekture, kao komunikacijskog sustava. Prema F. de Saussureu, jezik je istovremeno uspostavljen sustav i onaj koji se stalno mijenja i razvija, baš kao i arhitektura. U ovom tekstu analizira se kakav je to jezik suvremene hrvatske sakralne arhitekture i što ga čini. Kako bi arhitektura bila jasan znak u prostoru koji je razumljiv svima, potrebno je uspostaviti dobru komunikaciju između tradicije i suvremenosti. Analizirajući recentna arhitektonska ostvarenja sakralnog programa i katoličke ikonografije na području Splita, zaključuje se kako su nastala retradicionalizacijom prijašnjih ostvarenja i/ili pak eksperimentiranjem novim suvremenim oblicima. Arhitekti simbolički uspostavljaju obnovljeni katolički identitet hrvatskog naroda koristeći se često stilistički nerazumljivim jezikom, posuđujući izraze i simbole preuzete iz drugih arhitektonskih tipologija, stoga promatraču često nije jasno ispred koje religijske, i uopće vrste građevine se nalaze. Više od deset novoizgrađenih crkava na području Splita smeta dijelu lokalnog stanovništva primarno zbog preizgrađenosti gradskih četvrti.
